Prelatovo pismo (listopad 2013.)

Prelatovo pismo (listopad 2013.)
„Ne može imati Boga za Oca onaj koji nema Crkvu za majku". Prelat ovim riječima jednog Crkvenog oca ukazuje na važnost sakramenta ispovijedi.

04 listopada 2013

Predragi! Neka mi Isus čuva moje kćeri i sinove!

Prošlih tjedana, potaknuti Papinim pozivom, na mnogim mjestima smo uzdigli k Nebu ustrajnu molitvu za mir u svijetu i u savjesti. Vrlo mi je bio prisutan prijedlog svetoga Josemarije kada nas je godine 1952. pozvao da ponavljamo strelovitu molitvu Cor Iesu Sacratissimum, dona nobis pacem!Nakon nekoliko godina dodao je et Miséricors, kako bismo od Presvetog i milosrdnog Srca Isusova izmolili mir za cijeli svijet: duhovni mir koji nastaje iz posjedovanja Boga, a također i ljudski mir među svim narodima, odbacujući neprijateljstvo i nasilje. Također su Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. molili i tražili molitve za mir u svijetu.
hr.opusdei.org/art.php
Kako je tvrdio Sveti Otac dok je na jednom od dana mladeži uputio poziv na post i molitvu, uzalud se traži mir u društvu ako se duše ne trude da postignu i očuvaju mir s Bogom, što je posljedica odlučne borbe protiv grijeha. Dok smo molili za prestanak ratova, razmirica i neprijateljstava, još jednom sam se sjetio nekih riječi svetoga Josemarije, koje je napisao prvih godina svoga svećeničkoga djelovanja: Jedna tajna. – Jedna javna tajna: ove svjetske krize su krize svetaca.

– Bog hoće šačicu “svojih” ljudi u svakoj ljudskoj djelatnosti. – Zatim… „pax Christi in regno Christi“ – mir Kristov u kraljevstvu Kristovu[1].

Te uvijek aktualne misli zadobivaju posebnu važnost dan prije utemeljenja Djela. Tog 2. listopada 1928. Bog Naš Gospodin je po svojem beskrajnom milosrđu našem Ocu dao da vidi kako je njegova Volja da podsjeti sve ljude da su pozvani na svetost. Istovremeno je u njegovim rukama – u duši i u srcu - ostavio Opus Dei: put posvećivanja u profesionalnom radu i u okolnostima svakodnevnoga života, nadario ga je duhom i apostolskim sredstvima koja su potrebna za postizanje toga cilja.

Prošlo je od tada osamdeset i pet godina i po dobroti s Neba Opus Dei ispunja poslanje u služenju Crkvi i dušama, jer to je Gospodin htio. Ostanimo uvijek pažljivi prema tom izričitom božanskom zadatku. Prije mnogo godina je naš Utemeljitelj pisao: Mi možemo točno i bez hvalisanja reći da su se Djelom Božjim otvorili božanski putovi na zemlji kao poziv[2]. Uzdignimo svoje srce u djelu zahvale Presvetom Trojstvu i našoj Majci, Blaženoj Djevici Mariji, po kojoj na zemlju dolazi sva milost s neba. A istovremeno pomislimo: što još mogu učiniti ja kako bi ta poruka ušla još dublje u moje srce i u srce ljudi? Nije li tako da je potrebno više moliti, prikazati više žrtve, raditi uz više zalaganja i ispravnosti u profesionalnom zadatku, te tražiti nove prilike da dođemo do drugih ljudi i da im služimo?

Za vrijeme prošlih mjeseci razmatrali smo otajstvo jedne, katoličke i apostolske Crkve. Ali, osim toga, ona je i naša Majka: Sveta Majka Crkva, jer u njezinom krilu nam je Duh Sveti dao novi život djece Božje. Ista Crkva, kao dobra i ljubazna Majka, postojano čuva svoju djecu dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove[3].

Ipak, ima jedna bol koja nas tereti, jer neki – također i iz redova katolika – govore o Crkvi hladno, a čak je i okrivljuju zbog grijeha i mana koji se kod nas, njezine djece, očituju u našem ponašanju, jer – usprkos primljenom dostojanstvu – i dalje smo jadni ljudi koji naginju na grijeh. Sasvim drugačiji bio je pristup Svetih Otaca ili onaj milijuna svetih duša koje je Crkva povela u Nebo. Sveti je Augustin, na primjer, govorio: „Ljubimo Gospodina, Boga našega; ljubimo njegovu Crkvu. Njega kao Oca, Nju kao Majku“[4]. A sveti Ciprian, dva stoljeća prije, kategorički je govorio: „Ne može imati Boga za Oca onaj koji nema Crkvu za majku“[5].

Nedavno je Papa Franjo ponovno izložio tu istinu naše vjere. Vjera je dar, Božji dar koji nam je dan u Crkvi i po Crkvi. A Crkva nam daje život vjere u krštenju: to je trenutak u kojem nam daje roditi se kao djeca Božja[6]. Dan kada smo se preporodili krštenom vodom u ime i snagom Presvetoga Trojstva vrlo je važan u našem zemaaljskom životu. Pitajmo se kao i Sveti Otac: kako vidim Crkvu? Jesam li zahvalan i mojim roditeljima što su mi dali život, jesam li zahvalan Crkvi što me rodila u vjeri po krštenju?[7]. U Opusu Dei, hvala Bogu i pažnji svetoga Josemarije, čuvamo živu svijet o toj stvarnosti koja nas ispunja zahvalom. Jer Djelo je – kao što je naglasio Pavao VI. u jednom pismu upravljenom našem Ocu na jedan današnji dan – nastalo u ovo naše vrijeme “kao snažan izraz vječne mladosti Crkve”[8]. U jedinstvu s našim svetim Utemeljiteljem, kao i s mnogim vjernicima Djela koji su već stigli u nebesku Domovinu, kličemo: Koje li radosti što možeš reći sa svom snagom svoje duše: ljubim svoju Majku, svetu Crkvu![9].

Dok dalje slijedimo svojim mislima o Nebu, nadovezujući na ono što sam vam do sada pisao …