Evanđelje subote III tjedna kroz godinu i komentar.
ISUS KRIST
Evanđelje Mk 4, 35-41
U onaj dan uvečer reče Isus svojim učenicima: »Prijeđimo prijeko!« Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe.
Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: »Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?« On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: »Utihni! Umukni!« I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: »Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?«
Komentar
Poput učenika, puno puta će nam se dogoditi da živimo usred oluja.
A oluje našeg života, naše bijede i padovi, naši porazi i neuspjesi, bolesti i patnje, otkrivaju našu ranjivost. I istodobno otkrivaju gdje smo smjestili svoje vrijednosti.
Problem učenika je u tome što su se preplašili te oluje, bojali su se. Misle da je Krist, iako je bio s njima, zapravo postao nezainteresiran, napustio ih. "Zar te nije briga hoćemo li poginuti?"
A on odgovara: „Zašto se bojite? Još uvijek nemate vjere?“
Suočen sa životnim olujama, kršćanin može imati stav koji čeka neprekidnu, stalnu, invazivnu Božju intervenciju. Ili, imati stav vjere.
Gospodin od nas traži unutarnje sazrijevanje: premjestiti se s djeteta koje se žali i ljuti jer se čini da njegov otac ne obraća pažnju, na dijete koje vjeruje, koje se prepušta naručju svoga oca.
U životu kršćanina događa se isto što i kod djeteta koje nauči hodati. Jedan korak, drugi, pada, ustaje. Uvijek pod budnim okom oca, koji ga hrabri, podiže, ali ne nosi svugdje da bi mu olakšao.
U našim olujama moramo ići Gospodinu, skloniti mu se, jer je On uvijek uz nas, ali ne toliko da ukloni tu oluju, već da nam pomogne da rastemo, sazrijevamo.
Možda smo u toj oluji mi ruka koja pomaže drugima da hodaju; brod gdje mogu upoznati tog Boga koji nas nikad ne zaboravlja.
