Jedan stariji svećenik povjerio nam je svoju priču od prije nekoliko godina.Bio sam župnik godinu dana,bio sam u župu u selu koje je još imalo naselja i kapelice.Bile su filijale.Na jednom lokalnom hodočašću, do križa iznad naselju, prijavio sam se uz vjerničke pobožnosti, litanije i križni put, blagoslovio je sudionike i sišao do svog parkiranog auta uz cestu. Na cesti je bila rupa. Pa sam okrenuo volan prema desno uz cestu da izbjegnem lokvu.Odjednom sam vidio kamion iz suprotnog smjera kako je proklizao u brzini na skliskoj cesti,prešao u suprotni smjer i jurio ravno na mene.Užasno uplašio sam se.. .ništa nisam mogao učiniti... rub ogledala se slomio i zgnječio kvaku, zapravo samo brkom...ali srećom ništa drugo nije bilo.Ludi kamion se kotrljao...nije ni stao...Ali morao sam stati uz cestu i malo se oporaviti od šoka i straha bio sam blijed ko zid i oblio me smrtonosni znoj.. .tek tada sam shvatio da bih bio razbijen u beskorisne komade...da nisam obišao tu lokvu...i bio bih sto posto. ..ne bi me ni pokupili cijelog.Mislila me ledena smrt sa kosom ...imao sam raspelo i krunicu objeseno u autu...svakako me to spasilo...Navecer,dok moleći shvatila sam koliko je čovjekov život krhak i neizvjestan i zahvalila sam Bogu i Djevici Mariji što sam živa... i preživjela sam dan... Shvatila sam da nisam spremna za smrt i odlazak u vječnost. ..Bio sam blijed kao zid i bio sam obliven smrtonosnim znojem...tek tada sam shvatio da bih bio razbijen u beskorisne komadiće...da nisam obišao taj bazen...a ja bih bio sto posto gotov...ne bi me ni oni skupili cijeloga.Ledena smrt sa kosom prošla kraj mene...imao sam u autu križ i krunicu obješene...definitivno me spasilo... Navečer, dok sam molio, shvatio sam koliko je čovjekov život krhak i neizvjestan, i zahvalio sam, hvala Gospodinu Bogu i Djevici Mariji što sam živ... i preživio sam dan... Shvatio sam da sam nespreman za smrt i odlazak u vječnost...Bio sam blijed kao zid i bio sam obliven smrtonosnim znojem...tek tada sam shvatio da bih bio razbijen u beskorisne komadiće...da nisam obišao taj bazen...a ja bih bio sto posto gotov...ne bi me ni oni skupili cijeloga.Ledena smrt sa kosom prošla kraj mene...imao sam u autu križ i krunicu obješene...definitivno me spasilo... Navečer, dok sam molio, shvatio sam koliko je čovjekov život krhak i neizvjestan, i zahvalio sam, hvala Gospodinu Bogu i Djevici Mariji što sam živ... i preživio sam dan... Shvatio sam da sam nespreman za smrt i odlazak u vječnost...Navečer, dok sam molio, shvatio sam koliko je ljudski život krhak i neizvjestan, i zahvalio sam Bogu i Djevici Mariji što sam živ... i preživio sam dan... Shvatio sam da nisam spreman za smrt i odlazak u vječnost...Navečer, dok sam molio, shvatio sam koliko je ljudski život krhak i neizvjestan, i zahvalio sam Bogu i Djevici Mariji što sam živ... i preživio sam dan... Shvatio sam da nisam spreman za smrt i odlazak u vječnost... Nosile su me mnoge brige, kušnje i grijesi.Idem na ispovijed kod starog fratra, otprilike jednom mjesečno, ponekad i dvaput.Živim normalnim životom seoskog svećenika...
Tu noć sam zaspao kao da me je udario toljagom... i sanjao sam čudan san... Sanjao sam da sam umro pored te petarde... Vidio sam svoje krvavo tijelo kako leži u razbijenom autu. ..nešto sam dozivao...ali me nitko nije čuo...Postoji drugačija vizija...kao da se vidi kroz stvari i sa svih strana...kao da su stvari prozirne.Tijelo mi je već bilo strano ...kao da sam to gledao u kinu...nista nisam osjecao prema njemu...bio mi je kao strana,nepotrebna stvar.Nesto me je zvalo...i nasao sam se kao u nekoj davnoj hram... bio je niz drugih ljudi, njihovih duhova, koji su napredovali negdje naprijed... Vidio sam neka bića sa strane...stajali su okolo i gledali nas kako napredujemo...negdje naprijed. kao oltar svjetla...iz njega je izvirala neka čudna,živa svjetlost koja je sve obasjavala.Htio sam nešto pitati te duše.sprijeda...ali tu su odgovori odmah jasni...oni su već umrli ...neki zbog bolesti, starosti, netko je tamo ubijen ili umro... odmah sam to znao...
Napokon sam s prednje strane dobio odgovor da je to osobna kušnja pred licem Božjim... Već sam se približavao tom svjetlu u toj gomili... Vidio sam druge duše kao da su istupile na nekoj razini i stajale ispred. tog čudnog svjetla i onda otišao desno pa lijevo.Lijevo je bilo kao mračna pećina i neki ljudi su ulazili tamo... Bio sam već blizu i pitao sam što se tu sudi... i dobio sam odgovor, tko može reći Bogu u tom sjajnom svjetlu..."Volim te iznad svega"...odlazi u raj...tko to ne može reći...odlazi u tu tamu...čistilište, ili sam pakao...Pa sasvim razumljivi i jasni zahtjevi...bez govora, obećanja, uvjeravanja...
Ovako je ok... mogu reći... molim se... bit će suho... svećenik sam... molim se... ne činim veliko zlo... Živim tako normalno... ja to sigurno mogu podnijeti... nisam ja neka svetica... čak i ja tu i tamo pogriješim, dopustila sam svom tijelu neki užitak... ali to je ipak ljudski i moj pamet... nekako nisam živio asketski... ali sam se pokajao...primio sam sakramente...eto, tako svi danas žive...trebalo bi da Bog to shvati...on je milostiv i dobar. ..samo ga baci u pakao...za to mozda Bog nije imao srca... Tako sam se tjesio... Samo 2 duse su ostale ispred mene i ta snazna svjetlost obasjala je i mene... i postupno Nisam bila sigurna mogu li to reći i počela sam se bojati...
Već sam bio zakoračio naprijed...moj život...reprodukovan mi je u nekim bljeskovima i vidio sam sve dobro i loše...Tada me je obasjalo snažno, neodoljivo svjetlo...i vidio sam puno zla u mom životu koje prije nisam ni vidio, nisam ga shvaćao ozbiljno... ali bilo je ozbiljno... Svjetlost i Bog skriveni u njemu htjeli su moj odgovor... ma kako Pokušala sam to reći... "Volim te više od svega"... te tamne strane mog života... nisu mi dopuštale... ta Svjetlost je bila jasna, oštra istina koja je prodirala u mene sa svih strana strane, kao tisuću rendgenskih zraka...I sa strašnim užasom shvatih da to ne mogu izgovoriti...i čeka me mračna špilja ...čistilište...ili sam pakao...Srećom ja probudila se u tom uzasu,jer bih umrla od te strasne spoznaje...sva sam bila znojna,kao da sam plivala u rijeci...morala sam ustati...da se operem...zapalila sam cigaretu i bio sam sretan,da sam se probudio iz tog užasa... Pa to je bila teška lekcija... rekoh sam sebi... stvarno se ne može prevariti, prevariti... prevariti... tu se sve skladišti, vaga, proračunava. .. .tamo je ocjenjivan cijeli moj život...
Svjetlost kao da me sasjekla na komade, na flanforce... sve se tu pokazalo... čak i ono što sam davno zaboravila... i shvatila sam da zapravo živim lažni život za sebe... On nije na prvom mjestu Bože...zato nisam ni mogla reći "Volim te više od svega", jer sam zapravo voljela samo sebe... ispunila sam svoje dužnosti, nisam nikoga ubila, nisam kradi, molio sam se, nisam bio izopćenik... a ipak nije bilo puno... nisam oka sklopio do jutra... još mi je bilo u mislima... i shvatio sam da sam morala se promjeniti... ali stvarno... i početi živjeti ozbiljno... ništa po malo, onda ...tako...da me ne boli...da ovca bude cijela i vuk je sit...moram dati svoj život Bogu i maknuti se od njega...inače nikad neću moći reći..."Volim te više od svega" ... I tako pokušavam živjeti tako, iako je užasno teško, odricanje... ne znam hoću li na kraju uspjeti... Molim Boga i Djevicu Mariju za ovo, da mogu reći Bože stvarno iskreno i čisto po drugi put..."Volim te više od svega"...
